Preskoči na glavni sadržaj

Intervju s Dubrovačkom studenticom: VEĆ SADA RAZMIŠLJAM GDJE BIH OPET NA RAZMJENU

Lucija Mrgudić je studentica Sveučilišta u Dubrovniku koja je četrvrti semestar druge godine PDS Mediji i kultura društva provela u Beču. Za Punkt je dala intervju u kojem otkriva kako je sve to proteklo i što sve poručuje studentima koji se žele upustiti u isto.



(izvor fotografije: privatni arhiv)



Što Vas je potaknulo da se prijavite za Erasmus razmjenu?


Na Erasmus sam se prijavila jer sam prije svega htjela stjeći  iskustvo života u nekoj drugoj državi, daleko od kuće. Također htjela sam upoznati  nove ljude i vidjeti kakav je studentski život negdje drugo, daleko od grada, a i same države. Osim novih iskustava, prijavila sam se jer još od osnovne škole učim njemački jezik, a ova razmjena mi se činila kao savršena prilika da ga poboljšam i bolje naučim. 


(izvor fotografije: privatni arhiv)


Što je sve potrebno kako bi se prijavilo na Erasmus?


Prijava za erasmus razmjenu sama po sebi i nije toliko komplicirana. Kada izađe natječaj treba popuniti par obrazaca među kojima je i motivacijsko pismo, položiti ispit engleskog jezika. Ono što je za njih jako važno je motivacijski intervju kojeg također treba proći. Kada se sve to rješi i kada izađu rang liste, kreće papirologija. Imala sam poprilično papirologije za rješavati i mnogo  konzultacija s kordinatorom oko predmeta. Ali sve u svemu, ne oduzima previše vremena ni truda.


Kako ste se odlučili za grad?


Erasmus nudi puno gradova u Europi. Za Beč sam se odlučila jer sam oduvijek htjela ići u neku zemlju njemačkog govornog područja. S obzirom da naše sveučilište ima ugovore s fakultetima u Beču i Grazu, odlučila sam se za Beč jer  mi je bio zanimljiviji i naravno jer  je glavni grad.  Htjela sam stjeći jedno novo  iskustvo života u velikom gradu, ali i sami fakultet u Beču je jako priznat pa je i to utjecalo na moj izbor.


(izvor fotografije: privatni arhiv)



Kakvi su Vas predmeti dočekali? Koliko se njihov sustav programa razlikuje od Sveučilišta u Dubrovniku?


Cijeli austrijski obrazovni sustav se razlikuje od našeg, to mi je možda i bio najveći problem u samom početku. Za razliku od nas, u Austriji erasmus studenti idu na predavanja zajedno sa redovnim studentima tog sveučilišta i nema previše izbora za predavanja na engleskom, ali profesori su bili dosta susretljivi. Predmeti koje sam pohađala su bili stvarno zanimljivi i mogu reći da sam stvarno naučila puno stvari koje vjerovatno ne bih imala prilile naučiti ovdje. Stekla sam također i brojna poznanstva koja bi mi mogla biti velika pomoć za budućnost. Dobra stvar kod Sveučilista u Beču je to što imaju dosta iskusnih i poznatih profesora, tako sam npr. imala profesora koji je bio direktor Reutersa, ali i razne urednike njemačkih i austrijskih novina.


(izvor fotografije: privatni arhiv)



Osim nastavnog programa, što ste još bili u prilici raditi?

Pa s obzirom da sam imala poprilično slobodnog vremena, često sam  sa prijateljima obilazila gotovo sve važno i zanimljivo što se u Beču moze obići. Također smo i putovali koliko su nam obveze to dopustile, tako sam bila u Grazu, Bratislavi, Gradišću, Sopronu i Sjevernoj Austriji. Najbolji dio Erasmusa bili su razni erasmus partyi i druženja sa studentima iz cijele Europe i Svijeta.



(izvor fotografije: privatni arhiv)



Je li se teško snaći studentima u novom gradu?


Pa u početku je bilo teško, pogotovo kada odeš sam, ali tu erasmus studentima pomaže ESN. 
ESN puno pomaže, organiziraju razne događaje kako bi zbližil studente i upoznali ih s gradom. Ja sam imala sreću što sam prvi dan na faksu upoznala jednu curu i to baš iz Hrvatske, tako da smo se cijeli semestar družile. Također na svakom erasmus događaju bih upoznala nekog novog te se s većinom još uvijek čujem gotovo svakodnevno.

(izvor fotografije: privatni arhiv)


Biste li ponovili svoje iskustvo?


Definitivno bhi ponovila moje Erasmus iskustvo. Čak već sada razmišljam gdje bih otišla kada bih ponovno  pošla na razmjenu. Ovo iskustvo mi je puno pomoglo da prije svega poboljšam njemački jezik, steknem nova prijateljstva i iskusim život u drugoj kulturi. Pomoglo mi je da steknem neka nova znanja i proširim vidike, a smatram i da će mi jako značiti kada jednog dana započnem karijeru. Svakako ću ponoviti jedan semestar u inozemstvu, a to preporučam svima koji žele iskusiti život negdje vani, bar na kratko. I nikako se ne treba bojati ići sam, ne treba se bojati onoga što vas čeka. Na kraju krajeva sve je to dio iskustva koje nas obogaćuje.

Za kraj, što biste preporučili  onima koji bi htjeli ići?


Svima onima koji žele ići želim preporučiti da to i učine, bez puno razmišljanja. Bez puno razmišljanja hoće li moći i kako će, samo neka idu jer kada dođu u grad u koji žele, vidjet će da nema razloga za paniku i brigu. Svi koji nas čekaju gore su studenti kao i mi i svi će pomći ako imamo neki problem, samo je bitno odlučiti se, otići i dobro se zabaviti.
(izvor fotografije: privatni arhiv)




Mihaela Dubelj

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.