Preskoči na glavni sadržaj

ZRINKA JAPUNČIĆ: Nikad ne znaš što od nas možeš očekivati

Foto: Privatna arhiva

Plesni studio Lazareti nastupio je u natjecanju Supertalenta s koreografijom El Tango de Roxanne iz filmskog hita Moulin Rouge. Osvojile su simpatije publike i žirija te sa sva četiri glasa prošle u daljnje natjecanje. Kao koreograf i nastavnik u plesnom studiju Zrinka Japunčić ističe da se trud i rad na kraju i isplate. 


Koliko dugo postojite kao grupa i koliko plesačica sudjeluje?


Plesni studio Lazareti postoji već petnaestak godina. Imamo dosta djece od 3 do 20 godina te možemo biti zadovoljni. Rad je drugačiji sa svakom grupom. Ovo je jedan užitak meni kao koreografu i kao nastavniku jer je nevjerojatna energija, volja i ljubav prema plesu koji te cure pokazuju. Naših top 7 cura koje su nastupale u Supertalentu je ekipa koja je zajedno 3 godine, koje su počele disati kao jedno i zbog toga se došlo do ovog rezultata. To su Mirta Benković, Mihaela Domaćin, Petra Japunčić, Maris Milković, Petrunjela Pustić, Mirijam Šoletić. One su sad udarna sedmorka s kojima radimo dosta različitih koreografija i to nas neizmjerno veseli pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići.


Odakle ideja da se prijavite na emisiju Supertalent?


Iskreno, nisam imala takvu ideju. Međutim, evo moje cure koje osim što plesu odlučile su da plesni studio zaslužuje imati svoju službenu stranicu na Facebooku. Bila sam protiv toga i nemam baš afiniteta prema tim stvarima ali sam im rekla ako će to uređivati i objavljivati da nema problema. Tako je produkcija Supertalenta vidjela naše koreografije i poslali su nam poziv u inbox da bi voljeli da se prijavimo na audiciju. I ja sam to naravno vidjela ali ne mogu sakrit od Petre koja najviše i uređuje stranicu i znam da je i ona vidjela poziv tako da sam morala to prenijet curama i vidjeti kako one dišu. Meni iskreno je to bilo nešto novo i tako nešto javno izlagati, nisam bila baš oduševljena. Naravno izlažemo mi javno koreografije po gradu ali ovo je nešto novo. Ipak ideš na televiziju, ne znaš kako će te prikazati, ne znaš kako će se to izmontirati, hoće li se cijela priča promijeniti. Ali one su bile oduševljene idejom i htjele su stvarno to i onda smo se dogovorili: „Idemo pa što bude!“ I eto radile smo stvarno naporno i cure su mislim zaslužile sve sto je uslijedilo.

Je li bilo teško čuvati tajnu da ste prošli dalje na natjecanju?

Pa nije bilo teško. Prvo smo išli na predaudiciju u Splitu u 12 mjesecu. Nakon toga smo čekali rezultate, da nas zovu i snimanje koje smo odradile već 19. siječnja. Tako da smo mi znali sto se sve dogodilo i ta nas je euforija držala 5 dana iza Splita jer je to stvarno bilo nevjerojatno iskustvo. Nismo pričale o tome i ja sam tako ponosna na nas osam jer uvijek kažu da mi žene sve živo pričamo okolo. Znali su naravno naši najbliži jer smo imali divnu ekipu navijača, roditelje i prijatelje koji su išli za nama. Bilo jest naporno jer smo trebali doći na red u 3 popodne a one su plesale tek iza ponoći. Tako da eto ta energija koja je izašla iz njih je bila nevjerojatna i nekako smo mi to sve preživjele tih sljedećih dana između nas. Tako da smo sad kad smo izašle na televiziji dosta bile onako: „Već smo mi to prošle“ ali nam je svakako drago da je cijeli grad uz nas da su svi bili sretni, zadovoljni i ponosni na nas jer smo i grad a i plesnu scenu Dubrovnika prezentirali na sjajan način.

Foto: Privatna arhiva

Koliko je bilo potrebno vremena, truda i rada za to postići?

Cure rade svakodnevno, tri puta tjedno po dva sata. Naravno kad su neki nastupi ili nešto nalazimo se i vikendima, dogovaramo se s curama ovisno o njihovim školskim i studentskim obavezama. Ali su stvarno ogromni radnici i nije im teško. Ja sam malo tu naporna, „peglam“ do najmanje sitnice i hoću da uvijek sve bude savršeno. Čak mi je bitniji karakter plesa da ga iznesu nego tehnika. Jer se uvijek tehnički može dogoditi da se nešto zezne, to je tako na pozornici. Ali ako one osjete taj ples, ako one uživaju u toj sceni,toj koreografiji onda smo mi napravile pravi posao što se s Tangom i dogodilo.


Jeste li očekivale ovakav uspjeh?


Iskreno, nisam. Tango je moja stara koreografija, plesalo ga je dosta generacija. Tri dana prije nego sto smo išli u Split ja sam doslovno bila očajna. Nisam bila zadovoljna i one su to znale. Vraćala sam ih 150 puta na toj probi dok ne dobijem pravi karakter, pravo lice, pravi pogled. Jednostavno se sve posložilo sto se trebalo posložiti na toj pozornici. Nakon 9 sati čekanja, u prostoriji gdje nas snima 10 kamera i moramo paziti što govorimo, kako se ponašamo, kako sjedimo. One su jednostavno izišle i od prve sekunde su bile povezane s tom energijom, bile su tim i sjajno je to izgledalo. Tako da mogu bit zadovoljna.


Kako si se osjećala dok si ih gledala na pozornici?


One uvijek znaju kad izađu s bilo kakvog nastupa da ja uvijek nađem neku zamjerku. To je tako, ja to ne mogu sakriti, perfekcionist sam i što ću. Bilo je prekrasno ih gledati. Trenutak kad su one došle, predstavile se bile su stvarno drage i slatke sinjorine iz grada. Onda kad su se spustile za početak Tanga, kad je krenula ta glazba one su se pretvorile u nešto sasvim drugo. Dovoljno je čuti komentare žirija, Danijela Martinović je počela plakat, Martina je bila van sebe od zadovoljstva pogotovo mi je bilo drago zbog Čavajde koji je ipak karakterni glumac i fantastičan plesač. Vidjeti njih kako su to otplesale. Toliki ponos na njihovim licima. Biti u situaciji da ti slušaš kako hvale tvojih 7 cura koje su se trudile, maksimalno dale zadnji atom snage na toj pozornici to je stvarno prvi put u životu da sam ja rekla da sam ponosna i da su bile nevjerojatne. Stvarno su sve dovele do savršenstva i eto jedno iskustvo koje će ostat meni kao nastavniku za cijeli život a vjerujem i njima. To nas je donekle obilježilo i nosimo svi tu neku prekrasnu emociju koja nam se dogodila. Zato mi nije nimalo žao sto smo na kraju pošli na Supertalent.


Pripremate li se za sljedeći nastup u Supertalentu i što možemo očekivati?


E to ja ne smijem otkrivati. Mi se naravno pripremamo za sve i svašta ali imamo svi ugovore o tajnosti. Svi nas to pitaju na Stradunu. Svi nas zaustavljaju, što ćete, kako ćete. Ja stalno odgovaram da mi je drago da nas je grad konačno prepoznao i da svi znaju sto plešemo i kako plešemo i da je to meni u principu dosta. Cure su se predstavile na fantastičan način, pokazali smo kako se u Dubrovniku pleše. 


Kakvi su vam planovi za budućnost?


Bili smo na Međunarodnom plesnom natjecanju u Sarajevu. Digli prve dvije nagrade sa svoje dvije nove koreografije. Bili smo na Forumu mladih tako da su cure stvarno bile sjajne. Meni je bitno da je svaka koreografija drukčije ispričana , znači ne možemo se staviti u „škrabicu“. Svaki put je nešto drugo, nikad ne znaš što se od nas može očekivati. Naravno mi već radimo neke nove koreografije, morali smo i snimati neke koreografije. Očekuje nas Forum na Stradunu, naša završna produkcija, Porporela, nova natjecanja ovo ljeto, neka gostovanja na koja smo pozvani i tako da evo sve u svemu pune ruke posla.

Foto: Supertalent


Lea Lazarević














Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.