Punkt - studentski časopis Sveučilišta u Dubrovniku

Još jedan dokaz da Hrvatima kronično nedostaje kulturnog sadržaja Noć muzeja je završila i iza sebe ostavila već poznatu sliku. Ogroman broj ljudi u pohodima na hrvatske kulturne ustanove; galerije, muzeje, spomenike kulture pa čak i jednu hidroelektranu (u Ozalju). Dubrovnik naravno, nije bio iznimka u ovom nacionalnom događaju, ipak je on i sam jedan veliki muzej. Svoja vrata ove godine su ponovno otvorile Ljetne igre, u Festivalskoj palači, Dom Marina Držića, Arheološki muzej, muzej Rupe, Pomorski muzej, te Prirodoslovni muzej. Na stotine posjetioca prodefiliralo je kroz ove objekte i uživalo u programu koji im se nudio. Trebaju li se ovakve manifestacije i češće događati? Odgovor je naravno da, što pokazuje i ogroman interes za prethodne Noći muzeja. Pitanje je zašto se ne događaju? Zašto je proračun za kulturu (odnosno proračun Ministarstva kulture republike Hrvatske) koji otpada na muzejsko galerijske djelatnosti, kazališnu i glazbeno-scensku djelatnost te prog

Pogled u budućnost često iziskuje i blagi okret u prošlost. U prošlost se gleda kratko, samo da se ponovi što se iz nje naučilo. Stara poslovica kaže da je povijest učiteljica života. I je. Treba učiti iz nje uvijek i svagda. Nastaviti i očuvati sve ono što je bilo dobro, a sve ono što nije ispraviti. Stoga su u sklopu pripreme Kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture osmišljeni projekti pod nazivom ''Fokus na baštinu'' koji su započeli još u 2015. godini. Nizom predavanja razmatra se baština kao dinamična kategorija, čvrsto vezana uz život zajednice. Pri tom je ključno uključivanje javnosti u proces odlučivanja, korištenja i upravljanja zaštićenim građevinama i cjelinama. Neizostavne su i tematske šetnje otvorene za javnost. Cilj šetnji je afirmirati zaboravljene ili zanemarene kategorije baštine te barem privremeno otvoriti javnosti inače nedostupne prostore. Dubrovnik kao Grad slavne prošlosti naslijedio je izraziti baštinski trag. T

Kada netko odluči pisati dnevnik, tada sve skrovite misli, svu intimu, osjećaje, pitanja i odgovore, nastoji podijeliti samo s olovkom i papirom, sačuvati samo za sebe sva najiskrenija promišljanja, želje i nadanja. Prije 40 godina posebnim pismom, onim notnim, napisan je „Dnevnik jedne ljubavi“, dostojanstveni dio antologije hrvatske glazbene pjesmarice, kultno djelo koje je Josipu Lisac smjestilo na pijedestal s kojeg svo ovo vrijeme nije silazila. S razlogom. Uvijek jedinstvena, posebna, intrigantna, neponovljiva uz vokalne sposobnosti koje često koketiraju s nadnaravnim, Josipa Lisac odlučila je prvi koncert kojim slavi ovu neobičnu obljetnicu, održati u Dubrovniku, gradu u kojem je daleke 1973. i promovirala album. Što ste željeli na početku svoje karijere? Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zb

Razmišljajući o tome kako započeti pisati na zadanu temu, tražeći jednostavan i logičan razlog ili u konačnici odgovor na pitanje sadržano u samom naslovu, shvatila sam da jednostavnog odgovora i nema ili ga bar JA nemam. Naime, godine koje nosim i u potpunosti su moje vlasništvo, nerijetko, u sistemu i načinu života koji nas okružuje, ne vezujemo uz studiranje. Obično, te iste godine, vezujemo uz zrelost, ozbiljnost, stečene radne navike i naravno, obitelj.  Studiranje, sfera je to u koju smještamo mladost, radoznalost, želju za nekim novim spoznajama, avanturizmom (naravno, vezanim uz znanost) kreiranje osobnog profesionalnog identiteta. U većini slučajeva, scenarij je upravo takav. Iznimke su tu da bi potvrdile pravilo svoga postojanja. Kako je sve oko nas medij na svoj način (ali ne onaj šarlatanski - spiritualni ), moja osobna preokupacija oduvijek je bila biti dijelom istog, na ovaj ili onaj način. Ljubav prema glazbi, mediju koji dopire do najskrovitijih djelova naše in

   Javni prostor - što je to? Svačije, a ničije. Briga nekoga drugoga. Barem takav odnos prema javnom prostoru imaju mnogi. Ali ne i jedan od gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture (EPK). Za takva razmišljanja nema mjesta. Treba napredovati. Napredovati u duhu. To je jedan od ciljeva kandidature. Jedino tako Dubrovnik može biti istinska prijestolnica, prijestolnica ljudskog duha 21. stoljeća. I bez titule EPK. A opet, i ona dobro dođe! U sklopu projekta ''Grad kandidat: Razotkrivanje'' proteklog tjedna je svoje djelo razotkrio akademski slikar, grafičar, ilustrator i street artist Miron Milić. Posljednjih se godina svojim posebnim i jedinstvenim radovima nametnuo kao jedno od najvažnijih imena hrvatske street art scene. Street art je, nažalost, pomalo apstraktan pojam većini Hrvata. No, polako se uči i njegovo značenje. Umjetnik je realizirao mural na zgradi Lučke uprave Dubrovnik. Tema murala se izravno odnosi na koncept kandidature - pomorstvo i lu

“ Grade što si spav’o ispod Srđa, san tvoj probudila ti vojska ” pjevao je Srećko Kljunak, sada već davne 1992., a isti bi stihovi mogli zaživjeti i danas uz malu izmjenu – “san tvoj probudio ti kapitalizam”. Internet bruji od UNESCO-ve kritike upućene dubrovačkim gradskim vlastima u kojoj osuđuje izostanak studija koje bi očitovale štetan utjecaj gradnje golf terena na brdu Srđ na cjelokupnu kulturnu baštinu grada Dubrovnika, a uz opomenu i ukore, kroz priču se između redaka provlači i prijetnja o micanju Dubrovnika s liste zaštićene svjetske kulturne baštine . Građani šokirano uzdišu, rukom pokrivaju usta, glasno protestiraju te upiru prstom svugdje osim ondje gdje bi trebali – prema samima sebi. Dubrovnik se više od desetljeća postepeno pretvara u paletu suvenirnica loših keramičkih i kineskih proizvoda, fast food restorana, kao i onih neopravdano skupih u kojima se poslužuju zamrznuti uvozni proizvodi, a sada je najednom pitanje očuvanja kulturološkog integriteta od

Kroz projekt ''Grad kandidat: Razotkrivanje'' devet umjetnika intervenirat će na neki način u prostor Grada. Na koji način? Svoj način. Do sada su izlagali Siniša Labrović, Vladimir Frelih, Igor Kuduz, Sandro Đukić i umjetnički kolektiv Numen, a najsvježijie, jučer, i Dalibor Martinis. Njegova akcija-instalacija „Vječna vatra gnjeva” do sada je možda najneobičnija. Riječ je o paljenju automobila koje se zbilo u Mokošici. Bura nije bila prepreka. Osim u Mokošici, rad je proteklih godina izveden u Ljubljani, Grazu, Zagrebu i Subotici. Autor postavlja pitanje ''je li Grad (ono što je globalno poznato kao Dubrovnik) zaista grad ili je tek privid urbanog centra koji je zapravo izgubio svoje bitne karakteristike mjesta društvenog okupljanja i razmjene te postao razglednica za turističku prodaju''. Na taj način umjetnik želi prodrmati gradsku javnost i potaknuti na promišljanje budućnosti Dubrovnika.   Kako to obično biva, javnost je podijeljena. Jedni c